Pesmi v bosanščini
Pustinjak i vuk
Pustinjak je na pješčanom tlu ocrtao liniju i rekao:
“Preko te linije ne smiješ.” Zatim je nacrtao krug
rekavši: “Moraš ostati u tom krugu. Možeš ga
preći, samo ne preko crte.” Vjetar je dopuhao i
linija je nestala. Vuk je stao u krug.
Mraz i padavine su ga istrošile, ali on
se nije pomakao. Nije znao da li linija postoji
i onda kada nije ucrtana u pijesak.
Pustinjak i bit
Pustinjaka je zatrpala lavina i
pod snijegom je čekao da ga spase. Ali
niko nije došao po njega. Kada bi se barem
pojavio bernardinac sa bočicom ruma
na vratu, da ga otkopa – tako je
razmišljao pustinjak – ili kad bi
bar vjerovao da tamo negdje gore stanuje
Bog, koji bdi nad njegovom sudbinom.
Polako je postao svjestan svoje jadne
egzistencije, kako je prolazna, kako
ga snažno tereti, i kako je
neprepoznatljiva u masi prirodnih
pojava.
Pustinjak je zatvorio oči.
Još uvijek je bio pri svijesti;
Osjećao je da ga snijeg sa svih strana okružuje.
Najedanput je zaključio kako jednostavno
je živjeti – tek pod snijegom je to
shvatio.
Pustinjak je šutio.
U svojim mislima se borio
Sa snijegom i Zemljom.
A Zemlja se vrtila, spremna
da ga proguta svaki put.
Prevratnik
Zatvorim sobu; u njoj su spremljene kokarde,
riječi marseljeze i moja stara jakobinska
kapica. Prašnjava je i teško će mi biti zbog nje,
ako je bacim u otpad, riješit ću se
sentimenta. Bizarno se javlja ptić, što plovi
ka litovskoj grofoviji. Triput pljunem u vatru,
ugasim svijeću, i odem na dvorište,
gdje zajašem konja. “Bistahor, bistahor!”
potjeram svog brzog vranca i već
letimo mimo razbojničkih redova, kao vitez i
štitonoša, spremni na svakojake prilike.
Nasuprot se dovezla kočija – samo, kako bi
znao da se sam car prosvijetliti vozi
naokolo – stavim masku, te potegnem
oštri nož. Sloboda propada u noć
kad neko povika: republika, kada se intimnost
raspline po močvarnim jamama, kada me uhvati
Rembrantova noćna straža (pjenuša se u maglovitosti
jutra), kada blato zabrbota: obezglavljen ću biti...
Taj dan je istrgan
Krpio sam vreće, klobuke, odijela, košulje, bio sam krojač i
šivao sam, po noći, po danu, od sumraka do zore. I bio sam
taj, što si je parao tijelo da bi vidio kako sam pod kožom
ljepši, čišći. Pucao po šavovima, izlazio iz samoga sebe,
potpuno nov, preporođen kavaljer. Bio sam oblak na tvom
obrazu, prazni vjetar, mrežasti prozor, koji si uvijek otvarala
kada bi dolazio.
Pozdrav češkoj kurvi
Tvoje grudi su oštre kao Krkonoši, jezgrovite kao kratke
rečenice, čvrste kao čelični muškarci iz “Sokola”,
razvijene kao češka privreda, ključale kao Jozef Švejk
od veselja ili mošt u moravskim konobama; bujne
kao zelenilo u Petřinu, sočne kao Hrabalova terminologija,
vitalne kao dugoprugaš Zátopek, obilne kao porcija
knedli, lijepe kao češka miss ‘96, spremne kao gospon
Je li to, novčano uspješne kao Eva Hercigova, pouzdane
kao golman Hašek i vruće kao Jan Hus na lomači.
Puž
I ugleda iza grma sluzavog puža – gorostasa.
“To će biti gozba!” uzvikne i već priprema ognjište
na kojem će ga ispeći. Vatra na ognjištu škrbuće,
puckuta, cvrči, a on gleda i gleda. Traži rimu na riječ
puž. Nađe je. “Duž, duž!” viče. Pitam ga šta
to znači, jer tu riječ nisam čuo do sada. “Ha ha,
ne znaš, dakle, ti si lud, a ne ja! Ha ha, ne znaš
da je duž početak riječi dužina!”
Navali zatim na puža – taj je bio ogroman kao vepar
– uze ga i smekšava o tvrdu stijenu dok ne izdahne.
Jadni puž! Nema dugo otkad sam ga vidio
kako, pasući među pčelama na obližnjem brežuljku,
zoblje onu gorku travu.
Smrt starog oca
Bila je 1994. godina i majsko jutro,
zora je pomiješala boje na paleti slikara,
ja sam sjedio na vrtnoj klupi i kovao jutarnje stihove.
Moj samački, porodični otac se ugledao na vlastitog oca,
kako je naborao visoki prapočetak i u posljednjim
uzdasima ponavljao važne izreke.
Kada je umro, iza njega su ostale tužbalice ptica, strašni dani,
rimski srebrnjaci od deset asaili četiri sesterce,
pojavili su se ugovori savjesti na rodoskrvnjenim ustima i
tetkina egzistencijalna kriza.
A ja se nisam brinuo za takve peripetije,
i dalje sam sjedio na klupi i kovao stihove.
Poezija je mimikrija, skrovište nerazumnih proroka.
Kao neotrovana muha, pjesnik se pritaji u njenim živim bojama i
brani se stihovima na daljinu pred poetičnim gnomima.
Fetiš
Na sebi imaš forte bijelu bluzu, pod kojom svjetluca
andante sašiven grudnjak, grimizan kao kardinalova kapa.
Farmerke s utjecajem Gershwina, cipele u stilu lake
kancone, šare čarapa neskladne. Pokušat ću
uštimati dugmad i rasteretiti ih napetosti, zasvirati
na svirali grudnjaka, samo joj se moram zubima približiti.
Javlja se u britkim tonovima i popušta u tvrdoći, savija se;
svilčevo rublje pade na timpane i odjeknu. Tvoje
dojke kvintni krugovi, stražnjica trup sita, staccato tvrde
bradavice – škotske dude. Razgolićena u međunožju si
pizzicato oštra. Igram se tvojom žarkošću –
u različitim modusima se trudim uhvatiti pravi položaj.
Prići ću, uštiman u duru, a izdahnuti u molu.
Saksofonizirat ćemo se.
Prevela Silvija Dervišefendić